Dobrodošli na moj blog

Ovaj blog je namenjen svima koji žele da se opuste, zabave, nasmeju... a možda i nešto nauče.

7. 3. 2011.

Omiljene kratke priče - "Mati nakaza" by Gi de Mopasan


„Mati nakaza“ by Gi de Mopasan

Setio sam se ove užasne priče i one užasne žene, kada sam pre neki dan, na jednoj mondenskoj plaži, video u prolazu jednu poznatu, mladu, elegantnu, šarmantnu Parižanku, koju svi obožavaju i poštuju.
Moja priča je prastara, ali takve stvari se ne zaboravljaju.
Jedan prijatelj pozvao me je da provedem neko vreme kod njega, u jednom malom gradiću  u provinciji. Želeći da mi pruži ugodan boravak, svuda me je vodio, pokazivao mi prekrasne pejzaže, dvorce, industrijske zanimljivosti, zidine; video sam spomenike, crkve, stare portale ukrašene skulpturama, stabla s ogromnim deblima ili neobičnih oblika, hrast svetog Andrije i tisu Rokbua.
Kada sam s blagonaklonim oduševljenjem razgledao sve zanimljivosti tog kraja, moj prijatelj ožalošćeno reče da nema više šta da mi pokaže, Odahnuo sam. Dakle, sada ću moći malo da se odmorim. Ali, iznenada, on povika:
- Ah, da! Imamo još majku nakaza, moram da te upoznam sa njom.
Upitah:
- Ko to? Mati nakaza?
On odgovori:
- To je neka grozna žena, pravi demon, stvorenje koje svake godine donese na svet samovoljno izobličenu, stravičnu, užasnu decu, ukratko, nakaze, i koja ih prodaje pokazivačima čuda u cirkusima. Ti grozni ljudi povremeno dolaze da se raspitaju nije li stvorila neku novu nakazu, i, kad im se stvar svidi, uzimaju ga, a majci plaćaju rentu. Ima jedanaest potomaka takve vrste. Bogata je. Misliš da se šalim, da izmišljam, preterujem. Ne, prijatelju moj. Pođimo da vidimo tu ženu. Kasnije ću ti reći kako je postala fabrika nakaza.
Odveo me je u predgrađe.
Stanovala je u lepoj maloj kućici uz drum. Ljupkoj i dobro održavanoj. Vrt, pun cveća, lepo je mirisao. Reklo bi se da tu stanuje neki penzionisani notar.
Služavka nas je uvela u neku vrstu malog seoskog salona, a zatim se pojavila ta nesretnica.
Imala je oko četrdesetak godina. Bila je to krupna osoba, tvrdih ali lepo oblikovanih crta lica, snažna i zdrava, tipična čvrsta seljanka, polu grubijan polu žena.
Znala je kakav je glas bije. Dočekivala je ljude s prezirnom mržnjom. Ona upita:
-Šta žele gospoda?
Moj prijatelj odgovori:
- Čuo sam da je vaše poslednje dete kao i sav ostali svet, da uopšte nije nalik na svoju braću. Hteo sam da se uverim u to. Je li to istina?
Pogleda nas podmuklo i besno, pa odgovori:
          - Oh, ne! Oh, ne! Jadni moj gospodine. Možda je još ružniji od drugih. Nemam sreće, nemam sreće. Svi su takvi, dobri moj gospodine, svi su takvi, to je očaj, je l’ moguće da dragi Bog može da bude tako okrutan prema jednoj jadnoj ženi, samoj na svetu, je l’ moguće?
          Govorila je brzo, spuštenih očiju, s licemernim izrazom, bila je nalik divljoj zveri, koja se boji. Ublažavala je opori ton svoga glasa, bilo je neobično da te plačne reči, izgovorene u falsetu, izlaze iz tog prejakog koščatog tela širokih kukova, stvorenog za snažne pokrete i urlanje poput vukova.
          Moj prijatelj reče:
          - Hteli bismo da vidimo vašeg mališana.
          Učinilo mi se da je pocrvenela. Možda sam se prevario? Nastade tajac, a onda ona izusti povišenim glasom:
          - Čemu bi vam to služilo?
          I podigla je glavu streljajući nas oštrim, ubojitim pogledima.
          Moj pratilac odgovori:
          - Zašto ne želite da nam ga pokažete? Mnogima ga pokazujete. Vi znate o kome govorim!
          Ona poskoči i puštajući glasu na volju, praskajući od besa, povika:
          - Zato ste došli, zar ne? Da me vređate? Zato što su moja deca kao životinje, zar ne? Nećete ih videti, ne, ne, nećete ih videti; odlazite, odlazite. Znam, svi vi želite tako da me mučite.
          Podbočila se, pošla prema nama. Na surovi zvuk njenog glasa, iz susedne prostorije dopre nešto kao kmečanje, ili pre mjaukanje, žalosni krik idiota. Prošla me je jeza. Ustuknuli smo pred njom.
          Moj prijatelj kruto procedi:
          - Čuvajte se Đavolice (narod ju je zvao Đavolica), čuvajte se. Pre ili kasnije to će vam doneti nesreću.             
          Drhtala je od besa, mlatarala šakama, vikala uzrujano:
- Odlazite! Šta meni ima da donese nesreću? Odlazite! Bezbožnici.
Zaletela nam se prema licu. Pobegli smo stegnutog srca.
           Kada smo se našli pred vratima, prijatelj me zapita:
           - Onda, video si je? Šta kažeš na to?
           Odgovorih:
           - Ispričaj mi priču te užasne žene.
           I evo šta mi je ispričao, dok smo se polako vraćali belim glavnim drumom, opkoljenim zrelim žitom, koje je lagani vetrić, koji bi duvao na mahove, talasao kao mirno more.
           Ta devojka, nekada vredna, poštena i štedljiva, služila je na jednom imanju. Niko nije pomišljao da bi mogla da ima ljubavnika niti se sumnjalo da bi mogla imati ikakvih slabosti.
           Zgrešila je, kao što sve one zgreše, jedne večeri za vreme žetve u pokošenoj travi, pod olujnim nebom, kada je nepomični i teški vazduh pakleno vreo i kvasi znojem preplanula tela momaka i devojaka.
           Uskoro je osetila da je trudna, razdirao ju je stid i strah. Želeći po svaku cenu da sakrije svoju nesreću, snažno je stezala trbuh spravom koju je sama izmislila, čvrstim steznikom napravljenim od daščica i konopca. Što se više trbuh povećavao rastom deteta, to je više stezala tu spravu za mučenje, podnoseći strašne muke, ali hrabro izdržavajući bol, uvek nasmešena i okretna, tako da niko nije ništa opazio niti posumnjao.
           Nagrdila je to malo biće u svojoj utrobi, stegnuto užasnom spravom, zgnječila ga je, izobličila, napravila od njega nakazu. Pritisnuta lobanja se izdužila, ispala je zašiljena, s dva velika oka, što su sasvim izlazila izvan čela. Udovi, stešnjeni uz telo, izrasli su kao čokoti loze, preterano se izdužili i završavali prstima nalik na paukove krake. Trup je ostao sasvim malen, okrugao kao orah. Rodila je u polju, jednog proletnjeg jutra. Kad su plevarice dotrčale da joj pomognu i ugledale zver koja izlazi iz njenog tela, pobegle su vičući. Po okolini se proširio glas da je na svet donela demona. Otada je zovu Đavolica.
           Izbacili su je sa imanja. Živela je od milostinje, a možda i od zabranjene ljubavi, jer je bila lepa devojka, a ne boje se svi pakla. Podigla je tu svoju nakazu, koju je zapravo mrzela divljom mržnjom i koju bi i udavila, da je župnik, predviđajući zločin, nije zaplašio pretnjom suda.
           I, jednog dana, kada su tuda prolazili pokazivači čuda, čuli su glasine o užasnoj nakazi. Hteli su da je vide, da bi je uzeli ako im se svidi. Dopala im se i oni su majci isplatili pet stotina franaka u gotovom. U početku, obuzeta stidom, nije htela da pkaže tu beštiju; ali, kad je otkrila da ona vredi novaca, da je ti ljudi hoće, počela je da se cenjka, pogađa u dinar, raspaljujući pokazivače nakaznošću svog deteta, dižući cenu seljačkom tvrdoglavošću.             
           Da je ne bi pokrali, sklopila je s njima ugovor. I oni su se obavezali da će joj i ubuduće isplaćivati pet stotina franaka godišnje, kao da je ta životinja u njihovoj službi.
           Ta iznenadna zarada zaludela je majku. Više je nije napuštala želja da stvori još jedno  čudovište i na taj način osigura sebi rentu poput građanke. Budući da je bila plodna, uspela je da ostvari svoju želju i čini se da se izveštila u menjanju oblika svojih nakaza, zavisno od toga kako se stezala za vreme trudnoće. Napravila je duge, kratke, neke nalik na pauka, druge poput guštera. Mnogi su umrli; tada je bila neutešna. Zakon je pokušao da se umeša, ali ništa nisu mogli da joj dokažu. I tako, ostavili su je da u miru proizvodi svoja čudovišta.
           Sada ih ima jedanaest živih, koji joj donose, bila dobra ili loša godina, pet do šest hiljada franaka. Samo još jedan nije unovčen, onaj koga nije htela da nam pokaže. Ali, neće dugo da čeka, jer je već svi cirkuzanti sveta poznaju i povremeno dolaze da vide ima li šta novo. Čak je uvela i nadmetanje, kada joj stvor nanese muke.
           Prijatelj ućuta. Obuzelo me je duboko gađenje, žestoki bes, žaljenje što nisam zadavio tu ćudovišnu ženu, dok mi je bila pri rici.
           Zapitah:
           - A, ko je otac?
           On odgovori:
           - Ne zna se. On ili oni kao da se stide. On ili oni se skrivaju. Možda dele dobitak.

           *  *  *

           Zaboravio sam na tu davnu pustolovinu, kad neki dan spazih na jednoj mondenskoj plaži elegantnu ženu, šarmantnu, koketnu, voljenu, okruženu muškarcima koji je poštuju.
           Koračao sam po pesku pod ruku s jednim prijateljem, lekarom stanice. Deset minuta kasnije, spazih jednu dadilju kako čuva troje dece, koja su se valjala po pesku.
           Potresao me je par dečijih štaka, što je ležao na tlu. Tada opazih da su ta tri mala bića deformisana, grbava i izobličena, grozna.
           Doktor mi reče:
           - To su plodovi ljupke žene koju si maločas sreo.
           Dušu mi obuze duboko sažaljenje prema njoj i prema njima. Uzviknuh:
           - Oh, jadna majka! Kako još uopšte može da se smeje!
           Prijatelj mi odgovori:
           - Ne žali nju, dragi moj. Jadni su mališani, njih valja žaliti. To su rezultati vitkog stasa, sačuvanog do poslednjeg dana trudnoće. Te nakaze su napravljene steznikom. Ona zna da takvim igranjem izlaže svoj život opasnosti. Ali, to njoj nije važno, samo neka je lepa i voljena.
           Tada se setih one druge, seljanke, Đavolice, koja ih je prodavala, ta svoja čudovišta.


Нема коментара:

Постави коментар